Banović Strahinja
dec
29
Banović Strahinja by Dušica Antić Rašić / with 0 comments

Banović Strahinja je jedna od najpoznatijih pesama naše književnosti. Osnovni motiv je zasnovan na kontrasti između tradicionalnog i ljudskog — Strahinja oslobađa zarobljenog derviša kao časnog protivnika, među njima nema mržnje niti zle krvi.

Kazna za preljubnicu je tradicionalno bila okrutna (u sižejno-tematskim okvirima naše epike ona se kažnjava smrću) i ona se ne bi mogla vratiti svome suprugu, a obljubljena žena je bila kao i preljubnica, čak iako je bila oteta ili silovana kao u ovom slučaju. Ostaje nejasno da li je njegov opraštajući čin posledica praštanja i razumevanja prema ženi koja pomaganjem Vlah Aliji želi da sačuva svoj život, ili je posledica otpora prema svojoj tazbini koja mu se nije u nevolji našla, a koja je bila spremna da okrutno kazni preljubnicu. U prvom planu pesme je etičko-psihološki odnos među junacima.

Lik Banović Strahinje je umetnički uspešan (usamljeni junak, sam jezdi kroz Goleš planinu u pratnji vernog psa Karamana), a suprotstavljen je nejunačkim postupcima Jugovića. Banović Strahinja se uvek tumači kao junak velikog čojstva. Istorijski je nepoznata ličnost, a po nekim tumačenjima je narodna poezija u njegovom liku sačuvala sećanje na zetskog feudalca Đurđa Statimirovića Balšića (1386-1404). Podvig Banović Strahinje predmet je više dramskih dela naše pisane književnosti.

Po motivima pesme Banović Strahinja 1981. godine Avala film iz Beograda i Jadran film iz Zagreba u saradnji sa nemačkim kompanijama snimile su istoimeni film.

Banović Strahinja

Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,
Zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga,
"Okitite, što ljepše možete,
"Opašite, što tvrđe možete;
"Jel ja, đeco, mislim putovati:
"Hoću Banjsku ostaviti grada,
"Mislim đoga konja umoriti
"I u gosti, đeco, odlaziti,
"U tazbinu u bila Kruševca,
"K milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
"Ka šureva devet Jugovića;
"Tazbina me ta željkuje moja."
Gospodara sluge poslušaše,
Te sokola đoga osedlaše,
Opremi se Strahiniću bane,
Ud'ri na se dibu i kalifu,
Ponositu čohu sajaliju,
Što od vode čoha crvenija,
A od sunca čoha rumenija;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede đoga od megdana,
Odmah pođe, u tazbinu dođe,
U tazbinu u bila Kruševca,
Đe od skoro carstvo postanulo,
A viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
Sokolova devet Jugovića,
Mila zeta jedva dočekaše,
U naruče zeta zagrliše,
Vjerne sluge konja prifatiše,
Zeta vode na frenđiju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoše,
Te gospodsku riječ besjeđaju;
Navališe sluge i sluškinje,
Neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
Posjedaše, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje
Sjede zeta Strahinića bana,
I tu sjede devet Jugovića,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No biješe to devet šurnjaja,
No šurnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita;
A sluga im jedna vino služi,
Služi vino jednom kupom zlatnom.
Zlatna kupa devet bere litar;
Ja da vidiš druge đakonije,
Đakonije, mloge gospoštine!
Kako, brate, đe je carevina.
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
Dosadiše jutrom i večerom
Moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
"Ljubimo ti svilenoga skuta
"I desnicu tvoju bilu ruku,
"Nu potrudi čudo i gospostvo,
"I povedi mila zeta tvoga,
"Nu dovedi Strahinića bana
"U dvorove i u kuće naše,
"Da mi neku poštu učinimo."
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme prođe,
I zadugo bane začamao;
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
Mezil stiže i bijela knjiga
Baš od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarjele majke,
Banu knjiga na koljeno pade,
Kad razgleda i prouči knjigu,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže,
Knjiga kaže, đe ga kune majka:
"Đe si, sine, Strahiniću bane?
"Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!
"Iz ubaha jedna pade sila,
"Turski, sine, od Jedrene care,
"A car pade u polje Kosovo,
"A car pade, dovede vezire,
"A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care,
"Svu je Tursku silu podigao,
"U Kosovo polje iskupio,
"Pritiskao sve polje Kosovo,
"Uvatio vode obadvije:
"Pokraj Laba i vode Sitnice
"Sve Kosovo sila pritisnula.
"Kažu, sine, i pričaju ljudi:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije, sine, do Zvečana,
"Od Zvečana kažu od Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine
"Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu
"No u cara sto hiljada vojske
"Nekakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare
"I što jedu ljeba carevoga
"I što jašu konje od megdana,
"Što ne nose po mlogo oruža,
"Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,
"Kažu, sine, drugu vojsku silnu
"Ognjevite janjičare Turke,
"Što Jedrene drže kuću bilu,
"Janjičara kažu sto hiljada;
"Kažu, sine, i govore ljudi
"U Turčina treću vojsku silnu
"Nekakoga Tuku i Mandžuku,
"A što huče, a što grdno tuče.
"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezire nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko mrave po zemljici;
"Takvu silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Vjerne tvoje sluge razagnao,
"Staru majku tvoju ojadio,
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?
"D u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,
"Da daš mene đece devetoro,
"Đecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmanina moga,
"A careva grdna hainina,
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,
"A u Tursko ruho oblačiti:
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plamenite;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara ka Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.
"Što mi đece išteš devetoro,
"Da mi đecu vodiš u Kosovo,
"U Kosovo, da ih kolju Turci,
"Nemoj, zete, više progovarat',
"Ne dam đece vodit' u Kosovo,
"Makar šćeri nigda ne vidio.
"Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?
"Znaš li, zete? ne zna li te ljudi!
"Al' ako je jednu noć noćila,
"Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
"Ne može ti više mila biti,
"Bog j' ubio, pa je to prokleto,
"Voli njemu, nego tebe, sine;
"Neka ide, vrag je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom,
"S tobom hoću ladno piti vino,
"Prijatelji biti do vijeka;
"A ne dam ti đecu u Kosovo."
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sam ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:
"Volimo te, Strahiniću bane!
"No svu zemlju našu carevinu;"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane, đe mu druga nema,
Sam otide poljem Kruševačkim
Ja kad bio niz široko polje,
Obzire se ka Kruševcu b'jelu,
Ne će li se šure prisjetiti,
Ne će li se njima ražaliti;
A kad viđe jutros na nevolji
Đe mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,
Koga voli nego dobra đoga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu;
Začu glasa, hitro potrčalo
Dok u polju pristiže đogina,
Pokraj đoga hrče poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane
Ode Bane na konju đoginu,
Te prijeđe polja i planine,
Ja kad dođe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju pursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane,
Traži bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne može bane da ga nađe;
Spušti s' bane ka vodi Sitnici,
Na jedno je čudo nagazio:
Na obali do vode Sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador,
Širok čador polje pritisnuo,
Na čadoru od zlata jabuka,
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija
Bije nogom desnom i lijevom.
Kad go viđe Strahiniću bane,
Prohesapi i umom premisli,
Baš je čador silna Vlah-Alije,
Te đogina konja prigonjaše,
Koplje junak skide sa ramena,
Te čadoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod čadorom,
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kondijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju;
Kad ga viđe Strahiniću bane,
Te mu selam Turski nazivaše,
Pijan derviš okom razgledaše,
Pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo! deli Strahin-bane
"Od malene Banjske kraj Kosova."
Planu bane, prepade se ljuto,
Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka!
"Rašta piješ? rašta se opijaš
"Te u piću grdno progovaraš
"I Turčina zoveš kaurinom.
"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari, jada dopanuti."
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, Ne znali te jadi!
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.
"Znaš li, bane od malene Banjske
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitiše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Đe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti.""
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovati ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti.""
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušta me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oruže;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe,
"Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo!
"Đe ti dođe, da pogineš ludo
"U Kosovu u vojsci carevoj!"
Viđe bane, poznade derviša,
Od đogata konja odsjedaše,
Pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate! starišu dervišu!
"Na poklon ti moje dugovanje!
"Ja ne tražim, brate, ni dinara,
"Ni ja tražim tvoje dugovanje,
"No ja tražim silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je dvore rasturio,
"Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu,
"Kaži mene moga dušmanina?
"Bratimim te i jošte jedan put,
"Nemoj mene vojsci prokazati,
"Da me vojska Turska ne opkoli."
No se derviš Bogom proklinjaše:
"Ti sokole, Strahiniću bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš pola vojske pogubiti,
"Nevjereti učiniti ne ću,
"Ni tvojega ljeba pogaziti
"I ako sam bio u tamnici,
"Dosta si me vinom napojio,
"Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao,
"Puštio si mene veresijom;
"Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
"Ne svjerovah, eli nemah otkud;
"Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš, bane,
"Za Turčina silna Vlah-Aliju,
"On je bijel čador razapeo
"Na Goleču visokoj planini;
"Tek ti hoću, bane, progovorit':
"Jaši đoga, bježi iz Kosova,
"El ćeš, bane, poginuti ludo:
"U sebe se pouzdati nemoj,
"Ni u ruku, ni u britku sablju,
"Ni u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći
"Kod oruža i kod konja tvoga
"Živa će te u ruke fatiti,
"Hoće tvoje salomiti ruke,
"Živu će ti oči izvaditi "
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu!
"Ne žali me, brate, od jednoga,
"Tek me vojsci Turskoj ne prokaži."
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli Strahin-bane!
"Tvrđa mi je Vjera od kamena,
"Da ćeš sade đoga naljutiti,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš satrt' pola caru vojske,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni Turcima prokazati tebe."
Zbori bane, ne podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu!
"pojiš konja jutrom i večerom,
"pojiš konja na vodi Sitnici,
"Nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
"Đe su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo progovara:
"Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu
"Svud su brodi, đegođ dođeš vodi."
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s' bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinjovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan adet bješe.
Kanal svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oči sklopi, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrata,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje.
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Nu se digni, glavu ne digao!
"Nu opasuj mukadem-pojasa,
"I pripasuj svijetlo oruže,
"Eto k nama Strahinića bana,
"Sad će tvoju glavu ukinuti,
"Sa će mene oči izvaditi."
Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinjova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Memed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugog već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ovo nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamana;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski salem nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si? jadan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, promislilo?
"Nije s' ove babe Šumadijnske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletalo,
Udarilo o kamen studeni,
Na troje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
Tada bane riječ progovara
"Ljubo moja, tebe bog ubio!
"Koje jade gledaš na planini?
"No ti podbi jedan komat sablje,
"Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinjina ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
"Nigda njemu mila biti ne ćeš,
"Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom,
"Đe si bila sa mnom pod čadorom;
"Mene biti mila do vijeka,
"Odvešću te Jedrenetu gradu,
"Narediću tridest sluškinjica,
"Nek ti drže skute i rukave,
"Raniću te medom i šećerom,
"Okititi tebe dukatima
"Savrh glave do zelene trave;
"Udri sade Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg'vu bijelu kauku,
Pres'ječe mu zlatali čelenku,
I pres'ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit' oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Đe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica,
Strašivica svaka od paščadi,
Baci komat u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se čuje,
Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše,
Koliko mu nešto žao bješe,
Te on gleda, što se čini šnjome;
Ali banu druga snaga dođe,
Druga snaga i srce junačko,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža
No mu grlom bane zapinjaše,
A pod grlo zubom dovataše,
Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta žuta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniću bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu đogatu,
Pa se đogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na đogina,
Pa pobježe bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruševca,
U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih šura,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.

A kad viđe stari Jug Bogdane
Obranjena zeta u čelenku.
Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga,
"Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka,
"Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio,
"Od koga sam rane dopanuo:
"Kad dijelih megdan sa Turčinom,
"O moj taste, stari Jug-Bogdane!
"Onda mene ljuba obranila,
"Ljuba moja, mila šćera tvoja,
"Ne šće mene, pomože Turčinu."
Planu Juže, kako oganj živi,
Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
"Na komate kuju iskidajte."
Silna đeca baba poslušaše,
Te na svoju sestru kidisaše,
Al' je ne da Strahiniću bane,
Šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića!
"Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje,
"Te ne biste sa mnom na Kosovu.
"Da činite s Turcima junaštvo,
"Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti,
"Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju,
"Nemam s kime ladno piti vino;
"No sam ljubi mojoj poklonio."
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.

0 Comments

Leave a Comment

Anti-spam test:
+=